11.4.2008. Dva minuta mržnje, The Bayonets
(Route 66, Novi Sad)

Od kako je okupljanje neaktivnih i kultnih bendova uzelo maha, novosadska scena je oživela na cudan nacin. Stare sviracke bande daju svežu krv mladim bendovima. Cinjenica je da su bendovi poput Lune, Proleca, Generacije bez buducnosti, Mitesersa, 2 Minuta mržnje posle svojih povratnickih nastupa ucvrstili svoj kultni status, dobili nove slušatelje i štovatelje. Stara generacija iz publike tvrdi da nije to kao pre…da “nikad nece biti kao što je bilo ranije”, nema sumnje u to.

Matori novosadski bend se pokrenuo, posle objavljivanja albuma” Moderna omladina” sa svojim starim snimcima +novijim živim snimcima. Koncert u klubu Route 66 je zamišljen kao promocija novog materijala i dobijanje nove publike klinaca. Dva minuta mržnje je bend sa tolikom energijom i “sing along” pesmama, nikako ne može izgubiti na jacini u zvuku. Sa novim stilom na omotu albuma i na sceni, tematski podsecaju na stil Paklene pomoradže (Alex sa crnim polucilindrom i opakim stavom) i Orvelovu “1984.”(Dva minuta mržnje kao vreme koje iskoristimo za bes prema politickom disidentu u totalitarnom-fašitickom svetu Velikog brata).

Novosadska promocija albuma je održana 11. aprila u Route 66, prema najavi sa sajtova oko 22h, a ne prema onome sto pise na karti ili gde vec…Kao što je poznato novosadska publika voli par akademskih “minuta” kašnjenja prvih taktova na bini. Pošto je nas troje alternativnih hronicara potpuno upoznato sa ovom notornom pojavom, stigli smo pred vrata kluba malo posle desetke. Potom smo se popeli na terasu kluba, osmotrili ko-šta-kako i kada pocinje predrupa novosadski street pankeri The Bayonets, koji su se nedelju dana pre toga vrati sa evropske turneje. Miljan i ekipa su ubrzo poceli te sam sišla da fotkam. Da, da fotkam, publika je bila toliko stabilna na zemlji i stidljiva da nije htela prici bendu, te se Miljan(pevac) trudio na sve nacine da animira publiku. Kod nekih je to i uspelo, dok je iskusna masa cirkala pivce i pevala njihove pesme. Kako su se gitaristi lomili da galvanizuju nastup, tako se prostor izmedu publike i ZAŠTITNE ograde ( pobogu) sužavao. Miljan je otpevao na svom originalnom Russian-Englishu “Our fight”, “My life, My Destiny”, “Stay Young” Medu poslednjimn pesmama uradili su i jednu obradu, sa svojim tekstom, ovog puta na srpskom ”Plakati”. Ova pomenta pesma mi je i najenergicnija na celom albumu, pored navijacke street punk oi! stvari “Stay Young (forever)”. Bajoneti su, mnogo bolji uživo, jer imaju toliku energiju na bini, a na albumu izgleda da nisu uspeli da to prenesu. Sledeci snimci svakako bi mogli biti za živi album, savršena kombinacija zajednickog pevanja publike i poruke pevaca. Bitno je pomenuti da su The Bayonets sastavljeni delom od ska-punk Ringišpila, gde Jova svira gitaru.Za ovu priliku pridružio im se još jedan gitarista, Smuk, stariji( Zbogom brus Li), koji je zamenjivao Jovu gitaristu na turneji. Tako da je bend po Miljanovim recima funcionisao kao mjetal bend sa tri gitare. Student glume Jova, opet, Jova… na sebe navukao zaštitno odelo, protiv radijacije i stavio suncane naocare, te me potsetio na jedan od mojih omiljenih …DEvo…onaj post-punk bend…Iako je publika tek pred kraj koncerta uspela da se pokrene i prospe par piva, nije bila dovoljna reakcija.

Dva minuta mržnje su se pojavili na bini i odmah zakuvali stvar, bez suviše price, samo su najavili pesmu i dž, dž, dž...U pocetku su samo fotoaparati radili, dok su matori- kao-mladi nagurali se diskretno u prve redove, a kasnije potupno poblesavili. Prva kora pank torte sabijeni u prvim redovima sa svojim cašama piva su bili likovi koje sam gledala na binama Novog Sada krajem devedesetih sa svojim legendarnim punk-oi! bendovima. Kako su se nizale pesme „Moderna omladina“, „Stand Up“, „Patriota“, „Urbana gerila“, tako je diskrecija publike nestala, pivo se u mlazovima prosipalo, mladi naraštaji, druga kora torte, su pokušavali da rade crowd-surfing, a publika mojih godina (ono izmedu prethodno navedenih) je kulirala uz tekstove pesama i pivo koje šiba sa svih strana.

Opšte oduševljenje, do duše samo dela publike, izazvala je pesma, takoreci himna Limanu-„Liman”. Naravno stanovnici ovog betonskog dela grada su ispratili celu pesmu uz savršeno horsko pevanje, gde na kraju pesme se refren prelomio u fudbalsku navijacku „Novi Sad...“.Lokal- patriotizam uvek može podici atmosferu, a još uvek ne znam kako-šta patriotizam mesne zajednice cini. Ostaje da se vidi...Pri kraju koncerta himna Limanu je imala i bis, gde je publika sa istom energijom otpevala sve reci.

Iako je koncert više bio posvecen novim pesmama na albumu, jel promocija istog, stara publika ih je pevala i dva puta kidnapovala mikrofon gitaristi za pratece vokale. To je bio prvi put da vidim verne fanove kako zajedno zagrljeni drže jedan mikrofon i pevaju iz sve snage...Dok ja brišem pivo sa sebe, branim se od mladih letecih pankera, obezbedenje pokušava da spase onu nesretnu zaštitnu ogradu. Potrvrdila se ona moja sumnja sa pocetka da ograda nije ni bila potrebna, iskusni panksi u prvim redovoma cuvaju binu, mikrofon i bend, niko se ne može povrediti.U drugom delu certa se redale starije pesme, moji favoriti sa albuma „Došao je kraj“, „Novi Sad gori“, „Crni mercedes“, „Terorizam protiv dosade“ koje nisu nimalo izgubile na jacini i smislu. „Crni mercedes“ je satira, kritika politickim mocnicima iz prethodnih dekada, ali sasvim primenjiva u sadašnjem vremenu. Ovo je i jedan od razloga zašto bendovi poput Dva minuta mržnje opstaju....a zaštitna ograda NE.

U toj zavreloj atmosferi pivo sa terase curi po nama, ja stavljam kapuljacu majce;A neki i nisu uspeli pomiriti sa cinjenicom da odgore curi pivo, pa su odlucili to srediti iz neposredne blizine popevši se na balkon. Tu je izbila neka frka, trka koju sam rado ignorisala, jel pošto sam pacifista. Rado sam ignorisala sve informacije koje su dolazile iz tog pravca. I tu se i završio koncert bez vecih scena. Bez vecih planova posle certa pankeraju je bilo kraja posle caskanja s ljudima; a toga nikad kraja.

Ocena:.

Rudegirl