Reject je oformljen, sada vec davne 1997. godine, kao reakcija na brojne zajednicke mamurluke nekolicine prijatelja koji su zajedno išli u školu. Pošto je samo jedan clan benda zaista znao da svira, prve probe su potpuno uništile i onako slab sluh svih prisutnih što nam je izuzetno pomoglo u daljem radu. Jasno je da je pored tolikog neznanja jedina moguca opcija bila da sviramo punk, kako zbog jednostavnosti, tako i zbog jasnih socijalnih poruka koje su nas tada (a bogami i sada) najviše pogadale.
Iz originalne postave ostali su samo Kosta i Đole, uglavnom zato što je vecina clanova došla u bend po kljucu: prijatelj je-mogao bi da svira (peva), što se pokazalo prilicno glupo sa naše strane, jer je vecini ortaka prica bila interesantna samo kraci vremenski period, što je bitan faktor sputavanja.
Pocetna postava (Deda, Kosta, Đole i Raka) vrlo brzo je promenjena, pa je Raku na bubnju zamenio Woody (Ritam mašina sa Mirijeva), a onda smo pokušali da medu mnogobrojnim istomišljenicima u filozofskim pitanjima (to znaci – ljudi koji su pili s nama) nademo nekog koji bi mogao da otpeva više od tri tona.
Džoni, a kasnije i Miloš, su definitivno bili sasvim dobri pevaci, ali im pocetni entuzijazam nije dugo potrajao, pa smo se opet našli na pocetku i cinilo se da ce biti nemoguce naci coveka koji bi do kraja shvatio osnovne ideje našeg postojanja i što je najvažnije, bio deo te price.
Kako je prolazilo vreme, punk je postao pretesan za ono što nas je interesovalo, jer smo pod Dedinim i Woodijevim uticajem postajali sve bolji muzicari (ali ne zavaravajte se – ne baš stvarno dobri), pa je bilo neminovno da se zabavimo i drugim stvarima pored beskonacnog skidanja Hladnog piva i Toy dollsa, ciji uticaj i danas moze da se oseti. U tom periodu Deda se pojavljuje sa idejom koja postaje naša prva autorska pesma, pa posle tog revolucionarnog dogadaja nije bilo šanse da sviramo bilo šta što nije SKA (mada je prošlo još neko vreme dok smo poceli da se izjašnjavamo kao ska bend).
Uskoro orgnizujemo i prvu svirku u SKC-u, koja je prošla ocajno, ali je dala priliku našim prijateljima (njih šezdesetak) da se dobro ismeju, pa se može reci da je bar ucinila ljude srecnima. Na stranu to što su svi ortaci jedva cekali novu svirku da se opet sprdaju sa nama (na prvoj nam je puklo cak 3 žice na gitari jer je Đoletu neko rekao da gitarista mora da svira s mudima), mi smo odlucili da ovakve egzibicije u buducnosti izbegnemo, jer smo konacno (prošle su vec dve godine) shvatili gde se nalazimo, a naravno, nalazili smo se na dnu.
Sledeci period je obeležen time što smo skresali broj clanova benda i poceli ozbiljno da shvatamo probe, a ne kao mesta gde se loce pivo, pa je došlo vreme da konacno dobijemo zvuk koji smo hteli. Dolaskom trubaca (Džugi) mogli smo pored nekolicine naših pesama da sviramo i obrade bendova koje smo voleli (Madness, Specials, Toasters...), pa su bržim tempom nastajale i naše nove stvari. Iz tog vremena intresantno je pomenuti pesmu Budenje, koja je zbog pogodnog refrena politicki zloupotrebljena i puštana na radio stanicama kao protestna, mada joj osnovna ideja nije imala veze sa tako plitkim stvarima kao što je rušenje vlasti.
Usledili su brojni festivali, na kojima smo zvucali prilicno dobro, pa smo uskoro bili u stanju da organizujemo i samostalne svirke na koje je obicno dolazio prilican broj ljudi.
Uskoro se bendu prikljucio i trombonista Ogi, koji je omogucio nastajanje punijeg zvuka kakav smo oduvek želeli, a dobri dani za bend nastupaju kad je Džugija na trubi zamenio Lung (Bulbulderski Miles Davis), koji se sa Ogijem izvanredno uklopio u „Rejectov parobrod“. Možda najznacajniji dogadaj od osnivanja benda bilo je pravljenje sopstvenog studija, kada je Lung shvatio da ima šupu viška, a mi da možemo skrpiti kakvu-takvu opremu, pa smo jedno leto posvetili fizikalisanju da bi ostvarili san – posedovanje SVOG studija. Ubrzo po otvaranju „Lungare“, bend doživljava najveci šok do tada, jer Deda odlucuje da se posveti drugim stvarima i napušta grupu, što nas je prilicno potreslo, jer je on bio jedan od idejnih tvoraca Rejecta. U datoj situaciji imali smo srece da sretnemo gitaristu Filipa, koji je uprkos mladosti vec zaslužio nadimak „Najbrža Desnica Zemuna“ i koji se savršeno uklopio u Reject.

Do sada Reject nije izdao ni jedan snimak dovoljno dobar za javnu upotrebu, ali ubrzano radimo na tome. Razloge zbog kojih se toliko ceka na snimak treba tražiti u cestim kadrovskim promenama koje neverovatno usporavaju rad benda, ali ni cinjenicu da hronicno nemamo para ne treba zanemariti, kao ni odredenu dozu stava „lako cemo“ po kojoj smo cuveni.

Tokom svih ovih godina logicno je da smo uspostavili neke veze na siromašnoj, ali srazmerno interesantnoj SKA sceni Srbije. Posebno bi trebalo izdvojiti Slavka, poslednjeg DJ-a koji pušta ovakvu muziku i bez cijeg bi entuzijazma Beogradska scena bila u daleko goroj situaciji nego što jeste. Zajedno sa Slavetom, Reject je pristupio osnivanju svojevrsne orgnizacije – Skalamerija, pomocu koje su u Srbiju, nakon mnogo godina poceli svracati evropski SKA bendovi.
Pored svih koji su umeli da se nadu kad je bilo najpotrebnije i ulete uvek potrebnu kintu, moramo pomenuti „Hooligan“, koji je znao da pomogne i kad je bio u finansijskim problemima, pa njihova zastava kasi mnoge naše svirke.
Saradivali smo sa skoro svim SKA bendovima u zemlji, na naše vece ili manje zadovoljstvo, ali moramo pomenuti izuzetne odnose sa Lost propelleros, sa kojima nas veže i prijateljstvo, pa nam zajednicke svirke uvek pricinjavaju zadovoljstvo.
Na kraju da pomenemo i mnoge koji su pomogli naš rad ili ucestvovali u njemu i bez kojih bi sve ovo bilo teško ostvarivo.
Prvo hvala svima koji su bili clanovi Rejecta: Raki, Džoniju, Milošu, zatim Burdi & Dekiju, koji su verovali u nas i kad smo bili ocajni, Slavetu, zbog svega pomenutog, Hooliganu, pivnici na Zelenjaku sa me’andžijom Pedom jer nas je žedne napojio, Propelerima za dobar docek na njihovom terenu, Slobi – matorom tenkisti i kleptomanu za svu pomoc koja ne može da se izmeri, Stanku za višegodišnju podršku, Brdanima, Pancevcima, ekipi iz nekadašnjeg Dollara jer ne propuštaju svirke, Boci i Svetlani što nas trpe i hrane i na samom kraju, special thanx Dedi za sve što je dao ovom bendu i za odlicne pesme koje i dalje sviramo.
Ako smo nekog zaboravili nek oproste (ipak sve ovo nismo mogli pisati trezni)
Puno pozdrava
REJECT